Povijest permakulture

permaculture founders1Začetke permakulture, kao interdisciplinarne znanosti o zemlji s nakanom globalnog širenja i primjene, osmislio je tasmanijac Bill Mollison u periodu između 1972-74. godine. Nedugo zatim, pridružuje mu se David Holmgren (arhitekta), koji je u to vrijeme slušao neka Mollisonova predavanja na sveučilištu u Hobartu, Tasmanija. Mollison i Holmgren najčešće se navode kao suosnivači permakulture. Premda se riječ permakultura javlja nešto ranije, najprije 1911. godine u knjizi F.H. Kinga “Permanentna agrokultura u Kini”, a kasnije u nekoliko drugih publikacija (kao što je J.R. Smithova “Žetve sa stabala” iz 1929. godine ili P.A. Yeomansova “Voda za svaku farmu”), čvrsto povezivanje znanosti i ostalih područja ljudskog djelovanja vezanih uz život i prirodu Mollison pretvara u globalnu misiju stvaranja armije permakulturnih terenskih radnika koji poučavaju o (samo)održivoj proizvodnji hrane. Prema Mollisonovim riječima iz tog vremena: “Mnogi od nas koji smo iskusili socijalna previranja kasnih 60-ih vide da nema pozitivnog pomaka naprijed. Umjesto toga i dalje su zastupljeni oni aspekti globalnog društva koje smo odbacili. Ti aspekti uključuju vojni avanturizam, atomsko naoružanje, bezobzirnu eksploataciju zemlje, aroganciju zagađivača i opću nesenzibilnost za ljudske potrebe.”

Sedamdesete godine 20. stoljeća obilježene su prvim ozbiljnim naftnim krizama, a u državnim i bankarskim krugovima pojačavala se zabrinutost o potpunom iskorištenju poljoprivrednih i energetskih resursa, pri čemu nijedna od zabrinutih institucija nije ponudila konstruktivno dugotrajno rješenje, ni onda, a ni danas 40 godina kasnije. Ne postoje dugotrajna, planska rješenja na globalnoj razini koja uzimaju u obzir brigu o Zemlji i brigu o ljudima. Mollisonova praktična ideja da se u znanosti o zemlji (permakulturi) obrazuje armija pojedinaca i pošalje kao pomagače-misionare u najugroženije regije svijeta zapravo je okidač današnje globalne permakulture (Afrika, Južna Amerika, Indija, Kuba…).

Razdoblje nastanka ideje o permakulturi bilo je potpomognuto snažnim socijalnim previranjima na Tasmaniji u čijem je središtu bila ekologija, briga za prirodu i borba protiv eksploatacije prirodnih resursa. Tasmanijska zelena stranka koja je formirana u tim događanjima, jedna je od prvih zelenih političkih stranaka uopće. Permakultura se u tasmanijskoj javnosti prviput pojavljuje 1976. godine u lokalnim novinama, a nedugo zatim u radioemisiji na australijskoj nacionalnoj radiopostaji u kojoj je gostovao Bill Mollison. Ta je radioemisija izazvala ogroman interes javnosti. Sa svih strana pojavili su se mnogi Mollisonovi istomišljenici, među kojima i Max Lindegger, nešto kasnije osnivač prvog permakulturnog eko-sela Crystal Waters, u Queenslandu, Australija. 1978. godine Mollison objavljuje prvu knjigu o permakulturi “Permaculture One – a Perrenial Agriculture for Human Settlements” (Permakultura 1 – Višegodišnja agrokultura za ljudska obitavališta). Iste godine pokrenut je i prvi časopis Permaculture, koji je uređivao australijanac Terry White, a održan je i prvi tečaj permakulture na Tasmaniji.

Prema sjećanjima sudionika događaja iz tog vremena, Bill Mollison je zaokupljao pažnju ljudi jer je bio za rješenje problema, a ne protiv postojećeg stanja. Davao je praktična rješenja stvarnih, životnih problema ljudi i više je radio nego pričao. Njegov opći stav bio je da umjesto čekanja da državne institucije riješe problem, ljudi sami učine što je potrebno. Osim ostvarene praktične dobrobiti, ljudi su se osjećali osnaženima i sposobnima za samostalno rješavanje problema zajednice. 1979. godine Mollison objavljuje drugu knjigu “Permaculture Two” (Permakultura 2) koja je usredotočena na dizajn ljudskih obitavališta. Do 1980. godine permakulturni tečaj pohađalo je nekoliko desetina tisuća ljudi, utemeljena je Nacionalna permakulturna asocijacija. Slijedi osnivanje tri nova permakulturna časopisa tijekom 80-ih godina i daljnje širenje.

Permakultura prelazi granice Tasmanije i Australije i postaje stvaran svjetski pokret. Entuzijazam i energija mnogih pionira utjecali su na kaotična događanja u permakulturi. Nedostajao je zaokružen i jasan koncept permakulturnog dizajniranja, premda je Mollison do tog vremena napisao dvije knjige. Mnogobrojna događanja, neprestani interes sve više ljudi i raznoliki sadržaji tečajeva koje su vodili prvi učitelji ukazivali su na potrebu za bolje organiziranim temeljima permakulture. Osamdesetih godina 20. stoljeća permakultura odlazi u Ameriku i Europu, točnije u Njemačku, Dansku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Njemački par, Declan i Margit Kennedy održavaju prvi tečaj o urbanoj kulturi. Kanađanin Michael Linton uvodi LETS sustav u permakulturu.

Koncept permakulture kao sustava primijenjenog dizajna dovršen je 1981. godine, kad je završen prvi Mollisonov 140-satni sveučilišni seminar o Permakulturi. Od prvih 26 diplomanata do danas, primijenjeni dizajn ostao je jedna od glavnih okosnica Permakulture. Današnja neformalna mreža diplomanata sastoji se od neutvrđenog broja članova u mnogim zemljama Svijeta. Zanimanje za permakulturu dovelo je do ubrzanog širenja članstva i razvoja koji permakulturu svrstava u svjetski pokret. Ustroj pokreta nije centraliziran. Ne postoji središnji ured. Od samog početka, permakultura se temelji na snažnom osjećaju za zajedništvo i zajednički rad, ali i poštivanje individualnosti svake osobe.